Jurica vodi malu izdavačku kuću već godinama. Posao nije lagan. Stalni rokovi, pritisak autora, tiskare koje kasne, tržište koje je sve teže. U početku je imao osjećaj da radi nešto važno – da pomaže ljudima objaviti knjige, da im daje priliku koju drugdje ne bi dobili.

S vremenom je pritisak rastao. Previše obaveza, premalo prostora za predah. Jurica rijetko priznaje da mu je teško. Naučio je stisnuti zube i ići dalje. Kad se pojave problemi, govori si da mora izdržati jer nema izbora.

Tada se razbolio. Tijelo je jednostavno stalo. Liječnici su rekli da mora usporiti, ali posao nije čekao. Mailovi su se gomilali, a autori tražili odgovore. Jedna autorica, Tanja, posebno ga je gnjavila - postavljala je konkretna pitanja o rokovima i tisku.

Jurica nije imao jasne odgovore. Tiskara je kasnila i stvari su bile izvan njegove kontrole. Umjesto da to jasno kaže, povukao se. Ponos mu nije dopuštao da prizna da se precijenio. Odgovarao je općenitim šprancama, bez konkretnih odgovora, datuma i bez objašnjenja. U sebi je osjećao pritisak i frustraciju, ali izvana je držao profesionalni ton.

Kod kuće je postajalo tiho. Kad bi došao doma, Jurica nije imao snage za razgovor. Nije se svađao, niti je vikao. Samo je šutio. Njegova žena je osjećala zid, ali nije znala što se događa. Šutnja je postala način da ispusti pritisak, iako je zapravo sve više zatezao odnose.

Kad mu je Tanja javila da raskida ugovor, Jurica je to doživio kao udarac. U njegovoj glavi to više nije bilo pitanje ugovora, nego kontrole. Osjetio se ugroženo. Kao da mu netko oduzima tlo pod nogama. "Tko si ona umišlja da je da me proziva. Kako se samo usuđuje, nezahvalnica jedna" bubnjalo mu je u glavi. Tada je promijenio ton. Pravne riječi, prijetnje, iznosi, članci ugovora. Sve ono što nije mogao riješiti jasnoćom, pokušao je riješiti autoritetom. Nije to radio zato što je loša osoba. Radio je to jer nije znao drugačije. Jer se osjećao stjerano u kut, a priznati da nije u pravu, bilo bi ravno smrti.

Kad autorica povuče granicu i izađe iz igre, Jurica to doživljava kao napad. Da bi se zaštitio, prelazi u ulogu zlikovca – koristi šutnju, pravni jezik i prijetnje kao alat kontrole.

Ista dinamika prelijeva se i u privatni život. Šutnja prema ženi postaje pasivna agresija – način da ne osjeti vlastitu nemoć.

IGRA ŽRTVE U OVOJ PRIČI

Jurica lako sklizne u ulogu žrtve kad pritisak posla postane prevelik. Kad tiskara kasni, kad autori traže odgovore, a on ih nema. Umjesto da prizna da ne može sve kontrolirati, počinje vjerovati da ga okolnosti guše i da nema izbora.

Autori u tom trenutku postaju zlikovci, iako to objektivno nisu. Njihova pitanja i zahtjevi doživljava kao napad, a ne kao potrebu za jasnoćom. Kad autorica odluči raskinuti ugovor, Jurica to doživljava kao nepravdu i izdaju.

Autorica u ovoj priči nije ni zlikovac ni spasitelj. Ona traži ono što joj pripada – informaciju, rok, ispunjenje ugovora. Kad to izostane, povlači granicu.

Igra žrtve ovdje se vidi u Juricinom pomaku iz šutnje u prijetnju. Kad se osjeti nemoćno, prelazi iz pasivne u aktivnu kontrolu. Pravni jezik, autoritet i zastrašivanje postaju način da ponovno uspostavi osjećaj moći.

Ista dinamika prelijeva se i u privatni život. Šutnja prema ženi postaje način da izbjegne osjećaje koje ne zna izraziti. Umjesto odgovornosti – povlačenje.

Što Jurica može učiniti?

Jurica ne mora spašavati autore da bi bio vrijedan. Može priznati da sustav ponekad ne funkcionira i da odgovornost ne znači imati sve pod kontrolom, nego komunicirati jasno i na vrijeme.

Izlazak iz igre žrtve za Juricu znači prestati tražiti krivca kad se pojave problemi. Znači razlikovati autoritet od kontrole. I prepoznati da gubitak jednog ugovora nije osobni poraz, nego signal za promjenu načina rada.

Kad prestane koristiti šutnju i prijetnje kao obranu, otvara se prostor za stvarni dijalog – i u poslu i kod kuće.

Petra ima kćer od pet godina. Vesela je, pametna, no pomalo osjetljiva. U vrtiću ima prijatelje i prijateljice. Nije povučena niti je sama.

Sve je počelo kad je krenula u vrtić. U grupi ima puno dječaka. Jedan joj je rekao da se može igrati s njima ako se oblači u plavo. Petra je za to saznala kasnije, a kad je saznala osjećala se loše, kao da je ona pogriješila i stalo je propitivala što čini krivo. Tada je već neko vrijeme kći inzistirala da želi nositi samo plavo.

Petra je mislila da je faza. Puno su razgovarale. Čitale su. Objašnjavala joj je da boje nisu samo za cure ili dečke. Da svi mogu nositi sve. S vremenom je kćer počela nositi razne boje.

Haljine ne voli, a ne voli ni rozu boju baš kao ni volane i srca. Ima dugu kosu, koju najčešće drži u repu. U zadnje vrijeme govori da bi se mogla ošišati na kratko. Kaže da će kad bude velika nositi tatine majice. Počela se crtati kao dječak.

Petra primjećuje da stalno pita isto. Što smiju dečki. Što smiju cure. Tko što može. Kao da traži neka pravila.

Ne zna što joj odgovoriti. Njena pitanja stvaraju u njoj nelagodu pa izbjegava odgovore. Osjeća se nemoćno, a kad je vidjela kćerkin crtež, osjećala se kao da joj se svijet srušio. Silno se trudi uvjeriti sebe da će ta faza proći, no ne spava mirno. Sve više i više ju muči ta situacija. Petrin muž radi vani. Odlučila je da o tome s njim ne priča jer ga ne želi opterećivati. Vjeruje da će ju optuživati, a ionako ga nema pa i nema smisla išta govoriti.

Petra se neprestano pita fali li joj i radi li nešto krivo. Ne zna kako joj pomoći. Ne želi ju gušiti, samo želi da joj dijete bude mirno.

Kad dijete počne propitivati uloge, roditelji često misle da moraju imati rješenje. U stvarnosti, dijete najčešće traži sigurnost i dopuštenje da bude ono što jest u tom trenutku.

IGRA ŽRTVE U OVOJ PRIČI

Petra je u ulozi žrtve jer misli da je ona kriva. Preuzima odgovornost za sve što dijete govori ili osjeća.

Društvo ulazi u ulogu zlikovca kroz neizgovorena pravila. Tko se s kim smije igrati, što je prihvatljivo te koje boje su “čije”.

Dijete nije ni žrtva ni zlikovac. Ona istražuje. Gleda gdje pripada. Testira granice i uloge kroz igru i pitanja.

Igra žrtve ovdje se pojavljuje kad odrasli pokušaju prebrzo riješiti nešto što je proces. Petra iz straha pokušava kontrolirati situaciju umjesto da bude prisutna s kćerkom.

Što Petra može učiniti?

Dovoljno je da Petra kćeri poruči da je u redu biti znatiželjna. Može slušati njena pitanja bez nelagode koja ju tjera da što prije završi ta tema i odgovarati jednostavno i iskreno. Dijete u toj dobi traži slobodu da istražuje. Najvažnije što Petra može ponuditi je miran prostor u kojem nema ispravnog i pogrešnog načina da njena kćer bude dijete.

Izlazak iz igre žrtve za Petru znači da prestane tražiti problem tamo gdje možda postoji samo razvojna faza. Prisutnost, dosljednost i sigurnost važniji su od odgovora. Ponekad je najveća pomoć to da djetetu daš prostor.

Marija živi s mužem i njegovim roditeljima u istoj kući. Nije idealno, no nije ni rat. Kaže si da se podnose koliko se može. Jedan dan vraćala se iz trgovine ruku punih vrećica. Otvorila je vrata i ušla. Vrata su se sama zalupila. Nije stigla uhvatiti kvaku. Nije se ništa razbilo, staklo je ostalo cijelo, samo je jako lupilo.

Svekar je ustao i viknuo na nju. Glasno i grubo joj je rekao da pazi što radi. Marija je u sebi kipjela. Vidio je da nosi stvari. Sjedio je i gledao. Nije ustao da pomogne. Nije pitao treba li joj ruka. Samo je vikao. Pogledala ga je i rekla da je bilo slučajno. Da nije stigla i otišla je u svoju sobu. Taj dan im se više nije obraćala.

Od tada se sve promijenilo. Svekrva i svekar više s njom ne razgovaraju kao prije. Ne pitaju je ništa. Ignoriraju je. Prave se kao da je nevidljiva. Mariji se čini kao da je u nekoj vrsti kazne.

Sve joj je to čudno. Prije se tako nisu ponašali. Ne zna što bi napravila. Samo osjeća nelagodu u vlastitoj kući.

Mnogi se prepoznaju u toj situaciji jer su i sami navikli gutati, smirivati i preuzimati krivnju zbog mira u kući.

IGRA ŽRTVE U OVOJ PRIČI

Marija ulazi u ulogu žrtve kad počne preispitivati sebe zbog tuđe reakcije. Osjeća se krivom jer je postavila granicu, iako je samo rekla činjenicu.

Svekar je u ulozi zlikovca. Njegova reakcija je pretjerana i zastrašujuća. Umjesto odgovornosti koristi autoritet i glas.

Svekrva sudjeluje šutnjom. Ne smiruje situaciju. Ne zauzima se. Tišina postaje način kontrole.

Ono što se događa nakon incidenta je pasivna kazna. Povlačenje komunikacije kako bi Marija ponovno ušla u ulogu one koja se mora ispričati.

Što Marija može učiniti?

Marija ne mora objašnjavati ono što je već jasno. Vrata su se slučajno zalupila. To je kraj priče. Ako želi izaći iz igre žrtve, važno je da ne pokušava “popraviti” tišinu. Ta tišina nije njezina odgovornost jer je nije ona stvorila.

Može ostati pristojna i komunicirati normalno. Ne mora se povlačiti niti umanjivati sebe da bi se drugi osjećali ugodno.

Ako se ovakav obrazac ponavlja, važno je da uključi muža kao partnera. Život u zajednici zahtijeva osnovno poštovanje.

Izlazak iz igre žrtve ponekad znači podnijeti nečiju nelagodu bez potrebe da je odmah popraviš.

Ivana već pet godina živi u inozemstvu. Pet godina je u braku i pet godina pokušava ostati trudna. Svaki put nada završi isto. Sve je sama radila: umjetne oplodnje istraživala, termine sama dogovarala, čak je i račune sama plaćala. Njezin suprug nije bio protiv. Nije bio ni za. Bilo mu je svejedno. Novac za to nije htio dati. Govorio je da se ne želi time opterećivati.

On iz prvog braka ima kćer koja za blagdane dolazi k njima. On organizira Božić i postavlja pravila. Govori tko što treba napraviti. Ivana je nevidljiva sa strane, nitko je ništa ne pita. Nitko je ne gleda kao dio obitelji. Samo joj narede što mora raditi.

Svake godine Božić joj je sve teži. Dok gleda njega i dijete, osjeća se kao višak. Kao netko tko ne pripada. Kao žena koja nije uspjela u onome što se od nje očekivalo, iako se najviše trudila. Kad joj suze krenu, on reagira uvijek isto. Kaže joj da opet glumi mučenicu. Da svake godine radi istu stvar i da pretjeruje. Ivana tada zašuti. Povlači se. Kaže si da nema pravo biti tužna. Da bi trebala biti zahvalna jer ima brak, krov nad glavom, dijete u kući. Iako nije njezino.

Ne zna što da radi. Zna samo da je svake godine sve praznija. I da se više ne može praviti da joj nije važno ono što joj je najvažnije.

IGRA ŽRTVE U OVOJ PRIČI

Ivana je u ulozi žrtve. Trudi se, daje, plaća, nada se. Istovremeno se osjeća nevidljivo i nevažno. Svoju bol potiskuje da ne bi bila proglašena problemom.

Suprug je u ulozi zlikovca. Ne zato što ima dijete iz prvog braka, već zato što ignorira Ivaninu bol. Umjesto empatije koristi omalovažavanje. Njezine suze naziva glumom.

Dijete nije ni zlikovac ni spasitelj. Dijete je dio situacije koja dodatno pojačava Ivanin osjećaj gubitka.

Igra žrtve ovdje se vidi u tome što Ivana sve više šuti, a on sve manje mora biti uključen. Što je ona tiša, to je njegova ravnodušnost veća.

Što Ivana može učiniti?

Ivana ne mora prestati željeti dijete da bi prestala patiti. Može početi govoriti jasno. Bez opravdavanja i objašnjavanja zašto joj je to važno.

Može postaviti pitanje koje dugo izbjegava: je li u ovom braku sama u onome što joj je ključno. Može prestati ulagati novac, energiju i emocije u proces u kojem nema partnera. Izlazak iz igre žrtve počinje kad prestaneš dokazivati da imaš pravo na svoje osjećaje. Imaš ih. To je dovoljno. Ako partner nije spreman sudjelovati, Ivana može odlučiti hoće li i dalje sama nositi teret koji nije samo njezin.

Ana ima blizance od godinu i pol. Umorna je, neispavana, stalno na oprezu. Većinu dana provodi kod svojih roditelja. Tamo joj poznato i malo ugodnije.

Jednog dana, pred roditeljskom kućom, suprug ju je ošamario. Nije to bio prvi put da je izgubio kontrolu. Bio je to prvi put da se dogodilo u prostoru u kojem je odrasla.

Anin otac je godinama vrijeđao majku. Govorio joj ružne stvari, spuštao je, kontrolirao. Majka je šutjela i trpjela. Nikad ju nije udario pred djecom. Ili Ana barem tako pamti. U toj kući se naučilo da se o nekim stvarima ne govori. Da se izdrži i preživi. Zato Ana nije otišla od muža prvi put, a ni drugi. Ostala je jer ne zna za drugo. Napravila je isto što je gledala cijeli život. Nije znala da nešto drukčije postoji.

Sad ima samo majku. Ona nije bila kod kuće kad se to dogodilo. Ana joj ne govori o tim stvarima jer ju je sram. Ima osjećaj da bi je izdala i time priznala da ponavlja njen život.

Godinama je trpjela psihičko maltretiranje: uvrede, ponižavanja i prigovaranja. Govorila si je da može izdržati. Da će proći. Da nije tako strašno. Sad više nema snage. Osjeća da puca. Jednom je mužu rekla da razmišlja da sebi nešto napravi. On se nasmijao. Rekao joj je da nema hrabrosti za to. Od tada te misli drži za sebe.

Zbog blizanaca je odlučila potražiti pomoć. Naručila se kod psihologa. Prvi put razmišlja da ga izbaci iz kuće. Nije joj lako. Poznata bol je i dalje tu. Nepoznato je straši. Zna samo jedno. Ne želi da njezina djeca odrastaju u istom obrascu. Radije će biti sama s njima nego ih učiti da je nasilje normalno. Želi biti ono što ona nije imala. Primjer da može drukčije i da te nitko nema pravo vrijeđati.

Mnogi ljudi se u tome prepoznaju jer su i sami odrasli uz poruku da se obitelj čuva pod svaku cijenu. Da se izdrži, da se ne govori i da je sramota veća od boli.

IGRA ŽRTVE U OVOJ PRIČI

Ana je u ulozi žrtve. Osjeća se zarobljeno, posramljeno i zbunjeno. Zna da nešto nije u redu. Istovremeno joj je poznato i teško to prekinuti.

Suprug je u ulozi zlikovca. Koristi vrijeđanje, omalovažavanje i nasilje. Ne preuzima odgovornost. Umjesto toga ismijava i dodatno ponižava.

Majka je pasivni sudionik. Nije izravno prisutna u događaju. Njezina šutnja iz prošlosti postala je obrazac koji se prenio dalje.

Što Ana može učiniti?

Ana ne mora odmah imati savršeno rješenje. Već je napravila važan korak. Potražila je pomoć. To znači da više ne želi biti sama u tome. Sljedeći korak je zaštita. Za sebe i djecu. To uključuje jasne granice. Uključuje i podršku izvan obitelji. Stručnu pomoć. Prijatelje. Sustav. Ana ne mora uvjeravati nikoga da je nasilje nasilje. Ne mora čekati da netko drugi vidi ono što ona već osjeća u tijelu. Dovoljno je da zna da djeca uče iz onoga što gledaju. Ako želi prekinuti obrazac, mora učiniti nešto drugačije nego prije. Dovoljno hrabro za prvi korak.

Izlazak iz igre žrtve počinje onog trenutka kad prestaneš šutjeti o onome što te uništava.

Ljubica je oduvijek znala što joj je važno – miran život, normalna plaća, krov nad glavom i zajedničko vrijeme s obitelji. Nije jurila karijeru ni luksuz. Imali su dovoljno: dva auta, povremeni izlet, djeca školovana. Nije željela da ni ona ni muž crnče dodatno da bi imali više. Po njoj, imali su sve.

Njezina kći, danas 17-godišnjakinja, vidi stvari drukčije. Sve češće ju uspoređuje s mamama svojih prijateljica koje rade u privatnim firmama, zarađuju više i svojim kćerima kupuju skuplje stvari. Jednog dana ju je pitala:– Zašto ti ne radiš više? Zašto ne natjeraš tatu da se više potrudi?

Ljubicu je to pogodilo. U tom trenutku nije znala što bi rekla. Cijeli život je gradila dom, obitelj, stabilnost. Sad joj dijete poručuje da je to sve premalo. Da nije dovoljno ambiciozna. Da nije dobra mama jer ne trči za više. Otkad je to počelo, Ljubica osjeća nemir. Trudi se objasniti kćerki vrijednosti, ali to ne dopire do nje. Kći gleda TikTok, društvene mreže, priča s prijateljicama koje žive drugačije. Ljubica se pita – gdje je pogriješila? Kako to da njeno vlastito dijete ne vidi ono što je godinama gradila?

IGRA ŽRTVE U OVOJ PRIČI

Ljubica se nalazi u ulozi žrtve – osjeća se napadnuto i neshvaćeno. Pita se čemu sav trud kad se ne cijeni.

Kći je u ulozi zlikovca iz Ljubičine perspektive – kritizira, prigovara, traži više. U njenoj glavi, želi bolje za obitelj. Nije svjesna koliko boli izaziva.

Spasitelj bi trebao biti sustav vrijednosti koji je Ljubica prenosila kroz odgoj. No, društveni pritisak, influenceri i usporedbe zamućuju fokus.

Što Ljubica može učiniti?

Može voditi razgovor bez optužbi i obrane. Može pitati kćer što joj stvarno treba – pažnja, priznanje, osjećaj pripadanja. Jer često iza želje za skupim stvarima stoji potreba za osjećajem da si netko. Ljubica ne može kontrolirati društvo, ali može pokazati da je važno ostati dosljedan sebi. I da neće kupovati ljubav, bit će prisutna. Neka se ne boji reći: “Razumijem da želiš više. I ja želim da se osjećaš vrijedno. Ali to neću mjeriti novcem.”

To je prvi korak da iz uloge žrtve pređe u osobu koja usklađuje odnose.

Dogovor prije braka bio je jasan: živjet će kod njegovih kratko, dok ne krenu graditi svoju kuću. Prošli su mjeseci. Onda je došla beba. Gradnja nije počela. Temelji postoje, ali radovi nikako da počnu. Katarina se promijenila. Prije poroda bila je vesela, društvena, puna energije. Sad jedva čeka večer da legne spavati. Umorna je, često plače, osjeća težinu u prsima skoro cijeli dan.

Njegovi roditelji su prema njoj dobri. Pomažu, ne zamaraju je, nisu loši ljudi, no Katarina je stalno napeta jer nije u svojoj kući i nema svoj mir. Jednog dana iskreno je mužu rekla kako se osjeća. Rekla je da joj je teško, guši ju život u tuđoj kući, treba joj njihov prostor, dosta joj je čekanja.

On je eksplodirao. Rekao joj je da je nezahvalna, ima sve, njegovi su prema njoj predobri. Također, rekao joj je da slobodno ide ako misli da će joj negdje biti bolje. Kad god bi ona spomenula kuću, on bi rekao da nema novca. Prije joj je govorio da ima, a u zadnje vrijeme kaže da nema te da ona previše traži. Kaže da kredit ne dolazi u obzir.

Razvod spominje čim razgovor postane ozbiljan. Katarina noću dugo gleda u strop. Osjeća se prevareno. Povjerovala je u priču koja se ne događa. Ne ljuti se na njegove roditelje, ali zamrzila je život u toj kući. Od poroda joj se sve u glavi preokrenulo. Kao da je tek sada shvatila gdje je. Osjeća se zarobljeno u životu koji nije kakav je vjerovala da će biti.

Zato se mnoge žene prepoznaju u Katarini: u osjećaju da nisu na svom terenu, moraju "biti dobre", a ako išta traže – ispadaju nezahvalne. Prepoznaju se u razočaranju koje boli više nego svađa.

IGRA ŽRTVE U OVOJ PRIČI

Katarina: osjeća se bespomoćno. Želi promjenu, no svaki put kad je pokuša pokrenuti – druga strana prijeti razvodom. Umjesto da ostane u kontaktu s vlastitim osjećajem granice, povuče se, šuti i čeka. Uloga žrtve ovdje je suptilna –prepušta moć drugome.

Suprug: preuzima ulogu zlikovca kada negira njezine potrebe, manipulira temom novca i koristi prijetnju razvodom kao sredstvo kontrole. No i on zapravo igra igru žrtve– drži se dogovora koji nikad nije imao namjeru ispuniti, a iza napada stoji njegov vlastiti osjećaj krivnje i nesposobnosti.

Okolina: njegovi roditelji su "dobri", no njihova stalna prisutnost podsjetnik je Katarini da nije doma. Nema fizičkog zlostavljanja, ali ima psihološke tenzije. Svi se prave da je sve u redu – dok Katarina iznutra puca.

Prepoznati vlastite potrebe kao legitimne. Nije problem što želi svoj dom. To nije "razmaženost", već osnovna ljudska potreba za sigurnošću i privatnošću – pogotovo nakon poroda.

Postaviti jasnu granicu mirno i konkretno: „Ovo ovako za mene ne funkcionira. Želim razgovarati o realnim koracima. Ako to nije moguće, ja ću sama razmisliti što mi je dalje činiti.“

Preuzeti dio kontrole: ako partner ne želi kredit, ona može istražiti opcije – čak i samo simbolično. Da pokaže da se pomak može dogoditi. Čekanje pasivizira – djelovanje vraća snagu.

Potražiti podršku izvana: stručna podrška (psiholog, psihoterapeut) može joj pomoći razdvojiti što je stvarnost, a što manipulacija.

Marija stoji ispred zgrade s kolačem u ruci. Kupila ga je i na kutiji nacrtala malo srce – da izgleda kao da je domaći. Zna što je čeka – ide na ručak kod svekrve.

Ulazi u stan. Na stolu – juha, pohano meso, tri vrste salate.

Svekrva s vrata dobacuje: – Znaš, kad sam ja bila mlada, svaki dan sam kuhala tri jela. Marija se smiješi. Klima glavom. Spušta kolač. U sebi pomisli: "I nikad nisi kupila ništa gotovo – osim možda prodala sebe za malo mira." Sjedaju za stol. Svekrva nastavlja: – Danas je ženama lako. Mašine peru, sušilice suše, a opet nikad vremena. Marija osjeti poznati grč u želucu. Obično bi se krenula opravdavati i završila bi iscrpljena. Ovaj put – ništa od toga. Uzima žlicu juhe i kaže: – Svako vrijeme nosi svoje brige. Vaše su bile drugačije, moje su drugačije.

U sobi nastane čudna tišina. Svekrva je pogled preko naočala– Pa dobro, juha ti se sviđa?

Marija se smije – nema do domaće. Ovaj put ju je bilo baš briga što svekrva misli. Nije joj se dalo trošiti energiju na opravdavanje.

IGRA ŽRTVE U OVOJ PRIČI

Marija: često je u ulozi žrtve – pokušava udovoljiti, izbjeći sukob, pridobiti naklonost. Nekad uđe i u ulogu spasiteljice – kupuje kolač, pokušava popraviti atmosferu. A kad pritisak naraste – osjeti bijes prema svekrvi, makar samo u sebi.

Svekrva: često ulazi u ulogu zlikovca – kroz komentare, usporedbe i neizrečena očekivanja. Također, i ona igra naučenu igru žrtve. Njezina uloga majke i žene definirana je starim pravilima koje je naučila u svojoj obitelji.

Ovaj put Marija prekida krug. Ne ulazi u obranu i ne vraća udarac, već jednostavno i smireno postavi granicu. To je ključ izlaska iz igre: ne tražiti krivca, ne dokazivati da si u pravu – nego ostati prisutno svjestan da ništa nije osobno.

Ivan: kreće kao žrtva gena, okolnosti i prehrane. Vjeruje da nema kontrole. To ga umiruje – ali i drži zarobljenim.

Kolegice na poslu: privremene spasiteljice. Tješe ga jer im je stalo, ali time (nesvjesno) potvrđuju njegovu nemoć.

Supruga: pokušava pomoći, ali ulazi u ulogu zlikovca. Ivan se osjeća žrtvom i prelazi u zlikovca – jer mu je lakše napasti nego slušati.

Lana ima tri godine i vrlo jasan cilj: želi sladoled. Ne sutra, ne poslije ručka. Sad. U sredini trgovine. I to onaj s plavim šljokicama i rogom od jednoroga.

Roditelji pokušavaju objasniti. Prvo mirno. Onda ozbiljnije. Onda pogledima. Ali Lana već vrišti. Nije to plač. To je sirena.

Ljudi gledaju. Neki suosjećaju. Neki kolutaju očima. Lana to zna. Uporna je.

"Hoću sladoled!" – viče.

Pet minuta kasnije – Lana hoda iz trgovine. U ruci ima sladoled. Mama šuti. Tata gleda u pod. Lana liže sladoled kao da se ništa nije dogodilo.

To joj je uspjelo i prošli tjedan. I onaj prije. Ima svoj sustav. I zna da radi.

Ivana već dvije godine pokušava pokrenuti novi projekt. Ima ideju, znanje, a i ljudi oko nje je podržavaju. No, svaki put kad krene — nešto stane. Ovaj put je to tehnologija. Prošli put joj se partner predomislio, a onaj put prije ju je obuzela ogromna sumnja pa je stala. “Možda još nije vrijeme,” vrilo joj se po glavi. “Trebam još malo pripreme.” “Kad budem potpuno sigurna…”

Ivana je u ulozi žrtve okolnosti — uvijek postoji nešto, neka okolnost izvana što “joj ne dopušta”.

Kad se pojavi netko tko joj nudi rješenje, ona ga vidi kao spasitelja — ali često se i povuče kad vidi da rješenje traži promjenu.

A kad sabotira vlastiti napredak, u njoj se pojavi unutarnji zlikovac — glas koji kaže: “Ti ionako to ne znaš, nisi spremna.” I tako igra postaje zatvoreni krug:

Početak → prepreka → opravdanje → osjećaj krivnje → nova nada → ista prepreka.