Jurica i njegova žena dugo su zajedno. Ne pamti se točno kada su se počeli udaljavati, jer to nije bio jedan trenutak, nego niz večeri u kojima je on dolazio kući umoran, zatvoren i bez riječi. Ona je osjećala da nešto nije u redu i pokušavala je razgovarati s njim, pitati ga kako je i što ga muči, ali svaki pokušaj nailazio je na isti odgovor.

“Umoran sam.” “Nemam snage sad.” “Zašto me stalno gnjaviš?” Nije vikao, ali šutnja koja je slijedila bila je dovoljna da se ona povuče. Počela se pitati traži li previše, treba li biti tiša, strpljivija, manje prisutna. Jurica se, s druge strane, u toj tišini nije osjećao mirnije, nego sve usamljenije i pod većim pritiskom.

U tom periodu pojavila se klijentica. Slušala ga je bez pitanja koja traže odgovornost, suosjećala s njegovim umorom, divila se njegovoj izdržljivosti i razumjela ga zbog “teške žene” i “napornih autora”, posebno Tanje koja je tražila jasne granice u trenutku kad on više nije imao snage.

Kraj nje se osjećao viđeno i rasterećeno. Ne zato što je tamo bilo više ljubavi, nego zato što tamo nije bilo zahtjeva da se suoči sa sobom. Kod kuće je njegova žena i dalje čekala razgovor, dok je Jurica birajući šutnju i bijeg, nesvjesno produbljivao jaz koji je pokušavao izbjeći.

Mnogi se prepoznaju u osjećaju da ih ne boli sama radnja, nego ono što ona pokrene iznutra. Ovdje je riječ o trenutku kad se netko osjeti isključenim, zamijenjenim ili suvišnim, iako objektivno „nema razloga“.

Jurica sklizne u ulogu žrtve kad se osjeti emocionalno preopterećeno. Umjesto da govori o vlastitom umoru i strahu, povlači se u šutnju koja mu daje privid zaštite.

Njegova žena u toj dinamici lako preuzima ulogu zlikovca, ne zato što čini nešto loše, nego zato što želi bliskost i razgovor. Njena potreba za povezivanjem u Juricinoj percepciji postaje napad.

Klijentica preuzima ulogu spasitelja. Ona sluša, razumije i potvrđuje Juricinu sliku sebe kao žrtve, bez propitivanja i bez poziva na promjenu. Time održava postojeći obrazac.

Igra žrtve ovdje se vidi u bijegu od stvarnog odnosa u onaj koji ne traži promjenu. Umjesto da se suoči s vlastitim osjećajima i odgovornošću, Jurica traži mjesto gdje će pobjeći i dobiti pažnju bez suočavanja s odgovornošću.

Što Jurica može učiniti?

Jurica ne mora birati između šutnje i bijega. Može naučiti govoriti o vlastitom umoru bez optuživanja. Može prepoznati da potreba njegove žene za razgovorom nije napad, nego poziv na povezanost.

Izlazak iz igre žrtve za Juricu znači prestati tražiti razumijevanje koje ne traži promjenu. Znači razlikovati suosjećanje od održavanja iluzije.

Kad prestane koristiti šutnju kao zaštitu i tuđu pažnju kao bijeg, otvara se mogućnost stvarnog odnosa – onog u kojem nitko ne mora biti ni žrtva, ni spasitelj, ni zlikovac.

Ona i njezin muž imaju troje djece. Blizu su tridesete. Kaže da im je brak dobar. Smiju se, razgovaraju, funkcioniraju kao tim. Nema velikih svađa niti drame. Sve izgleda u redu. No, postoji jedna stvar koja joj ne da mira. Primijetila je da se on često zatvara u kupaonicu. Zna što tamo radi. To joj ranije nije bio problem. Znala je da se to ponekad događa i nije tome pridavala važnost. Sve dok jedne noći nije ustala oko četiri ujutro. Krenula je na WC, a iz kupaonice je čula zvukove s njegovog mobitela. Zavirila je u kupaonicu i ugledala njega kako slini nad online porno likušama. U tom trenutku nešto se u njoj prelomilo.

Spoznaja da on tamo, u kupaonici, dok ona spava gleda porno program i svršava u umivaonik, smrznula ju je. Ušla je u kupaonicu i razgovarala s njim. Rekla mu je da se osjeća povrijeđeno i zamolila ga je da to više ne radi.

On joj je odgovorio da u tome ne vidi problem. Kaže da je to normalno i da mu ne može braniti. Odgovorila mu je da razumije, no otad, svaki put kad ode u kupaonicu, u njoj se pojavi nemir. U glavi joj se vrti isto pitanje: je li sve u redu s njihovim brakom ili ništa nije bilo u redu od početka.

Mnogi se prepoznaju u osjećaju da ih ne boli sama radnja, nego ono što ona pokrene iznutra. Ovdje je riječ o trenutku kad se netko osjeti isključenim, zamijenjenim ili suvišnim, iako objektivno „nema razloga“.

Ona ulazi u ulogu žrtve jer počinje preispitivati sebe. Pita se je li pretjerala, je li problem u njoj, smije li uopće imati granicu.

On u njezinoj percepciji postaje zlikovac, iako to ne radi s namjerom da ju povrijedi. Njegovo nerazumijevanje njezinih osjećaja produbljuje jaz među njima.

Razum pokušava biti spasitelj. Njen um joj govori da je to normalno i da se treba smiriti. No, njene emocije nisu u skladu s razumom.

Igra žrtve ovdje se vidi u šutnji, strahu i unutarnjem pritisku koji raste svaki put kad on uđe u kupaonicu.

Što ona može učiniti?

Može prestati raspravljati o tome je li to normalno i početi govoriti kako se osjeća. Može neutralno reći: „Ovo mene udaljava od tebe“

Izlazak iz igre žrtve počinje kad ona prestane čekati da se on promijeni kako bi se ona smirila i potraži način kako da se u odnosu ponovno osjeti sigurnom i poveže s mužem. Intimnost, bliskost zahtjeva otvoreno dijeljenje osjećaja, bez nametanja krivnje sebi i drugima.

Ona ima trideset godina, dvoje djece i roditelje koji su razvedeni već petnaest godina. Navikla je na to. Mama ima novog partnera. Tata ima novu partnericu. Obiteljska slika je godinama takva i svi su se u njoj nekako snašli. Do jučer.

Na mamin rođendan odlučila je doći nenajavljeno. Povela je djecu s tortom u rukama i osmijehom na licu. Vrata su bila otključana. Ušla je u stan i stala kao ukopana.

Ugledala je mamu i tatu zajedno u kuhinji. Na stolu za kojim svi jedu.

Prizor koji ju je dugo proganjao: ljudi od šezdeset godina, mama i tata na kuhinjskom stolu. Ljudi koji imaju druge partnere. Kolač joj je ispao iz ruku. Viknula je. Djecu je instinktivno gurnula iza sebe da ne vide ništa.

Osjećala je sram. Gađenje, zbunjenost i bijes koji nije znala kamo staviti. Zna kako je nastala prije trideset godina. To razumije. Ali ovo nije prošlost. Ovo je sada. I sada ima i „drugu mamu“ i „drugog tatu“ kojima treba pogledati u oči. Sljedeći tjedan je dječji rođendan. Svi dolaze. Svi će sjediti za istim stolom. Ona se pita kako će razgovarati s njima. Što reći, a što prešutjeti. Ne zna kako će jesti, u glavi je opsjeda slika mame i tate na kuhinjskom stolu. I njihove kože koja visi.

Ovo je priča o granicama koje se pomiješaju. O trenutku kad dijete, iako odraslo, postane svjedok nečega što ne želi znati. Mnogi se prepoznaju u tom osjećaju da su roditelji odjednom prestali biti „roditelji“, a postali ljudi sa svojim željama, slabostima i tajnama.

Ona se nalazi u ulozi žrtve jer je nehotice uvučena u situaciju koju nije tražila. Osjeća sram i odgovornost za nešto što nije njezina priča.

Mama i tata u njezinoj perspektivi postaju zlikovci jer su prešli granicu i time joj srušili sliku sigurnosti i reda.

Drugi partneri su nevidljivi sudionici priče, potencijalne žrtve istine koju ona zna, iako nisu ništa učinili.

Igra žrtve ovdje se vidi u osjećaju da netko mora snositi teret, iako nitko ne preuzima odgovornost otvoreno.

Što ona može učiniti?

Njezina dužnost nije štititi tuđe tajne niti spašavati odnose odraslih ljudi. Ima pravo reći da joj je neugodno i da joj treba prostor. Ne mora odlučiti odmah hoće li išta reći drugim partnerima. Prije svega, važno je da prizna sebi koliko ju je ovo uzdrmalo. Ljubavni odnosi njezinih roditelja nisu njezina odgovornost, ali njezini osjećaji jesu. Izlazak iz igre žrtve počinje kad prestane nositi tuđu intimu kao vlastiti teret i dopusti si reći: „Ovo je njihova priča, ne moja.“

Ona i on zajedno su osam godina. Od prošle godine su zaručeni. Prošli su puno toga, znaju se u dušu, navikli su jedno na drugo. Planovi su jasni – brak, svadba, „to je to“.

Ipak, postoji dio priče koji stoji sa strane i ne da joj mira. Tijekom tih osam godina, ona ga je dva puta prevarila. Zna da to zvuči loše. Zna i da nije ispravno. Kaže da joj je žao, ali u sebi osjeća i nešto drugo – uvjerenje da je on to na neki način zaslužio. Da ju je povrijedio prije toga, zanemario, razočarao. Prevara joj je tada došla kao bijeg i kao tiha osveta.

Danas razmišlja o braku. Ne pita se voli li ga. Pita se može li takav brak biti dobar. Teško joj je zamisliti da sada krene ispočetka s nekim novim. Godinama je gradila ovu vezu. Želja za udajom joj se ostvarila. Samo ne zna nosi li sa sobom previše nerazriješenih stvari. Ne zna što da radi. Da li da se uda ili ne?

Ovo je priča o dugim vezama u kojima se puno toga prešuti. O odnosima koji traju, ali u kojima se gomila nezadovoljstvo, zamjeranje i osjećaj da nisi viđena. Mnoge žene ostaju jer su već „predaleko došle“. Jer su planovi tu i jer ih je strah od novog početka. Sigurnije se osjećaju u poznatoj kaljuži, a straši ih sve novo, drukčije.

Ona je istovremeno u dvije uloge. S jedne strane vidi sebe kao žrtvu odnosa u kojem se osjećala povrijeđeno i zanemareno. S druge strane, preuzela je ulogu zlikovca kroz prevaru, ali ju opravdava jer u svojoj glavi izjednačava bol.

On u njezinoj priči ima ulogu zlikovca iz prošlosti – onaj koji ju je doveo do toga da traži potvrdu drugdje. Istovremeno, danas je partner s kojim planira brak.

Brak postaje spasitelj – ideja da će formalni korak sve nekako posložiti i dati smisao svemu što je bilo prije.

Igra žrtve ovdje se vidi u pokušaju da se odgovornost razdijeli tako da nitko zapravo ne mora stati i iskreno pogledati što odnos stvarno jest.

Što ona može učiniti?

Brak neće izbrisati ono što je već tu. Neće popraviti zamjeranja, niti dati opravdanje za prešućene stvari. Prije nego što uđe u brak, važno je da sebi iskreno odgovori: ostaje li jer voli ili jer se boji krenuti dalje. Izlazak iz igre žrtve počinje kad prestane tražiti tko je „zaslužio“ što. Počinje kad preuzme odgovornost za svoje izbore i zapita se kakav odnos želi, a ne kakav je navikla imati.

Brak ima smisla samo ako je odluka donesena iz jasnoće, a ne iz straha da se sve što je bilo ne bi moralo ponovno graditi ispočetka.

Ivana ima malo dijete i muža kojeg voli. Zajedno su prošli svašta. Zato joj nije bilo svejedno kad je saznala da je otišao na dogovoreni susret s drugom ženom. Trebao joj je platiti za određene usluge. Kasnije joj je rekao da je odustao. Da nije mogao to učiniti i da se pokajao.

Otišao je svejedno. Ivana je to osjetila. Imala je onaj unutarnji nemir koji ne prestaje dok ne dobije odgovor. Natjerala ga je da prizna. Rekao je istinu. Ona mu je oprostila jer ga voli i dugo zajedno, a i ne želi da joj dijete odrasta bez oca. Rekla si je da se ljudi ponekad izgube, a da ljubav znači ostati i u dobru i u zlu.

Njihov odnos već dugo je pod pritiskom. Njegovi roditelji prema Ivani godinama se ponašaju loše. Ucjenjuju je, prijete joj i miješaju se u sve. Ona i muž nisu dobrog zdravlja pa su uz sve to i ovisni su o pomoći, prijevozu, o poslu. Njegovi roditelji joj jasno daju do znanja da nema izbora. Ili će šutjeti i trpjeti ili će otići sama s djetetom. Bez pomoći, podrške i bilo kakve sigurnosti.

Kad Ivana kaže da ne želi da dijete viđa baku i djeda zbog njihova ponašanja, ucjena ide dalje. Prijete joj da će mužu narediti da dovede dijete bez njezina pristanka. Također, prijete da će joj otežati odlazak na posao. Ona nema drugu opciju prijevoza.

Muž se boji. Zbog bolesti i posla ne želi riskirati. Ne suprotstavlja se roditeljima, što Ivana vidi. Ivana se osjeća sama u braku i u svojoj borbi kojoj se ne nazire kraj. Počinje se pitati tko je ovdje lud. Ona koja osjeća da nešto duboko nije u redu ili svi ostali koji joj govore da pretjeruje.

Ivana je zbunjena jer je rastrgana između ljubavi i samopoštovanja. Između želje da sačuva obitelj i osjećaja da se u tom pokušaju gubi. Mnogi se u njoj prepoznaju jer su ostali u odnosima gdje su morali birati između mira u kući i svog mira. Između preživljavanja, sigurnosti i vlastitih granica i samopoštovanja.

Ivana je u ulozi žrtve. Pokušava razumjeti, oprostiti i prilagoditi se. Preuzima odgovornost za sve, čak i za tuđe izbore.

Njegovi roditelji su zlikovci. Koriste moć, ucjene i strah da bi zadržali kontrolu. Ne poštuju granice.

Dijete je nijemi sudionik. Razlog zbog kojeg Ivana ostaje i razlog zbog kojeg počinje pucati.

Igra žrtve ovdje se vidi u tome što Ivana stalno traži rješenje koje će svima odgovarati. Takvo rješenje ne postoji.

Prvi korak je da prestane sumnjati u vlastiti razum. Ono što osjeća ima smisla. Može prestati opravdavati partnerove izbore njegovom bolešću ili strahom. Razumijevanje ne znači prihvaćanje svega. Ivana može jasno vidjeti razliku između ljubavi i izdržavanja. Ljubav podrazumijeva zaštitu, partnerstvo i stajanje uz tebe kad je teško.

Izlazak iz igre žrtve počinje trenutkom kad prestaneš vjerovati da si ti problem zato što više ne možeš šutjeti. Često je najteža istina u ljubavnim odnosima da si ostavljen sam, iako si u braku.

Klaudija i muž bili su deset godina u braku. Imali su dvoje djece, radili, gradili život. Sve je bilo na svom mjestu – ali između njih više nije bilo bliskosti. Nisu se svađali, no nisu više razgovarali ni o čem važnom, samo svakodnevnici.

Klaudija je pokušavala ignorirati osjećaj praznine. A, onda je upoznala Marka. Radili su na istom projektu. Bio je pažljiv, znao je slušati, šalio se, pitao ju kako je. Nije navikla da ju muškarac pita kako je. Počeli su se dopisivati. U početku poslovno, ali brzo je to prešlo granicu. Vidjeli su se, otišli na kavu. Onda i dalje. Postali su ljubavnici. Otišli su na Maldive. S Markom se osjećala poželjno. Važno. Kao da vrijedi.

Doma se pritajila. Polako se isključivala iz obiteljskog života. Nije mogla biti prisutna kao prije. Ivanu nije ništa govorila, ali osjetila je da sve više glumi. Marko ju je počeo pritiskati. Htio je da budu zajedno, da se odluči. Nije više htio skrivati njihovu vezu.

Klaudija je osjećala da ne može dalje ni s njim ni bez njega. I jedne večeri priznala je mužu što se događa. On je samo šutio i otišao iz kuće.

Mnogi prepoznaju situaciju u kojoj su sve napravili “kako treba”, a ipak osjećaju da nešto nedostaje. Kada izostane bliskost, lako je povjerovati da će drugi donijeti ono što fali.

Klaudija se vidi kao netko tko ne dobiva što treba, pa traži to negdje drugdje. Osjeća se iznevjereno, ali ne preuzima odgovornost za ono što propušta komunicirati u braku.

Muž je postavljen kao zlikovac jer “ne vidi” što se događa, no ni on ne preuzima inicijativu.

Marko djeluje kao spasitelj, ali i on na kraju zahtijeva nešto za što ni sam nije siguran je li spreman.

Svi traže da drugi riješe ono što nisu znali riješiti sami.

ŠTO BI MOGLA NAPRAVITI DRUGAČIJE

Klaudiji nije trebao ljubavnik da shvati da je nezadovoljna. Pravi trenutak za promjenu bio je onaj kada je prvi put osjetila da joj nešto fali – a ne kad je već sve izmaklo kontroli.

Pitanje koje si može postaviti je: „Što mi nedostaje i mogu li to izgraditi tamo gdje već jesam?“

Slavko je dugo bio solo. Navikao je na mir, svoju rutinu i to da se nikome ne mora prilagođavati. Kad je upoznao Natašu, sve mu je leglo. Bila je draga, zabavna, pametna. Osjećao se dobro s njom. Prvi put nakon dugo vremena pomislio je da bi veza mogla imati smisla.

U početku je sve išlo glatko. Dopisivanja, šetnje, vikendi. Nije bilo stresa. Nataša je bila zabavna, puno su se smijali. Slavko je mislio da je to – to. Ali kad su stvari postale ozbiljnije, kad je Nataša počela pričati o zajedničkom životu, Slavko je počeo osjećati pritisak. U njemu se upalio alarm. Počeo se pitati hoće li se dogoditi sve kao i prošli put, hoće li ga i Nataša gušiti, kao bivša, što ako opet ne uspije.

Nije to znao reći. Umjesto toga, povlačio se. Manje se javljao, sve više je „imao posla“. Nije je zvao bez razloga kao prije. Nije bio grub, no nije bio ni prisutan.

Nataša se počela hladiti. Nije ga napadala, kao bivša, samo se polako počela povlačiti. Kad bi on shvatio da se udaljila, pokušao bi je vratiti. Poslao bi poruku, iznenadio je kavom, pokazao da mu je stalo. Ona bi reagirala, ali nikad kao prije. Više nije bila ista. Slavko je osjećao da gubi nešto vrijedno, ali nije znao kako to zaustaviti. Nije znao što reći. I nije znao što zapravo želi.

Slavko ne bježi jer mu nije stalo. On bježi jer mu je stalo, ali ne zna kako se nositi s bliskošću. Naviknut je da bude sam i da ne pokazuje slabosti. Kad se veza produbi, to za njega postaje prijetnja. Nije naučen na sigurnost, pa mu sigurnost djeluje čudno.

Slavko se stavlja u poziciju žrtve očekivanja. Osjeća da gubi kontrolu, ali ne vidi da kontrolom zapravo gubi odnos. Ne preuzima odgovornost jer ne zna kako.

Nataša postaje zlikovac u njegovoj glavi jer „hoće previše“, iako realno ne traži ništa što nije normalno u vezi. Kad se povuče, Slavko je vidi kao žrtvu svojih odluka – i tada nastupa krivnja pa joj se vraća.

Spasitelj u njegovoj priči je vrijeme. Misli da će stvari sjesti same od sebe ako ih pusti. Ali, vrijeme bez djelovanja ne rješava ništa – samo hladi odnos.

Što Slavko može učiniti

Mora si priznati da ga je strah bliskosti jer mu je blizak odnos nešto novo. Dokle god pušta da strah vodi njegove postupke, izgubit će svaku ženu kojoj je stalo. Promjena počinje tek kad prestane bježati – i kad nauči biti prisutan i kad mu nije ugodno.

Ivica je godinama govorio prijateljima: – moja žena me stalno kritizira, nikad joj ništa nije dovoljno dobro. U početku su ga slušali s razumijevanjem. Kasnije su mu počeli dobacivati: – pa čovječe, razgovaraj s njom.

Ivica je imao svoju priču: on je žrtva, ona je zlikovica. U toj priči pojavila se ljubavnica – mlađa, puna komplimenata. Kod nje je Ivica bio netko tko vrijedi. U njezinim očima – heroj, a ne propali muž. S vremenom, i ta uloga se okrenula. Ljubavnica je počela tražiti više – da ostavi ženu, da bude hrabar.

Ivica je opet bio žrtva: ovog puta rastrgan između dvije žene. Kad ga je supruga suočila sa znanjem da ima ljubavnicu, puknuo je: – Da ti nisi stalno bila nezadovoljna, ja nikad ne bih našao drugu!

Ivica se iz žrtva pretvorio u zlikovca. Nakon bijesnog ispada, osjećao se prazno. Tada je shvatio: ljubavnica nije došla zato što ga je njegova žena "natjerala" svojim kritikama. Naime, lakše mu je bilo igrati igru žrtve, nego preuzeti odgovornost za svoj brak – i sebe.

Ivica igra poznatu ulogu. Umjesto da se suoči s problemima, bira priču u kojoj je on jadnik, a drugi su krivi. To mu donosi razumijevanje, podršku, čak i izgovor za nove izbore. Mnogima je ta dinamika poznata – osjećaj da te netko ne vidi, a ti umjesto razgovora izabereš bijeg.

Ivica: počinje kao žrtva – stalno je „napadnut“, neshvaćen. Onda postaje spasitelj samom sebi – nalazi ljubavnicu. Kasnije postaje zlikovac – kad povrijedi obje strane.

Supruga: u njegovoj priči zlikovica – njenu stranu priče ne čujemo. Ona također igra igru žrtve.

Ljubavnica: počinje kao spasiteljica, ali i ona završava kao netko tko „traži previše“. Ispod njezine uloge je potreba za bliskošću i sigurnošću.

Na kraju – svi su u igri žrtve. Nitko ne dobiva ono što stvarno želi. Izlaz iz igre počinje kad prestanemo tražiti opravdanja – i pitamo se: što ja stvarno osjećam? I što ću s tim?

Luka i Ana upoznali su se preko prijatelja. Prvih nekoliko tjedana sve je išlo brzo – poruke do kasno u noć, kave, smijeh, planovi za vikend. Ana je bila uzbuđena, mislila je da je napokon našla nekoga tko je vidi i čuje. A onda – tišina. Poruka ostaje bez odgovora, a poziv završi u govornoj pošti. Na društvenim mrežama Luka je aktivan, ali njoj ništa.

Ana prevrće po glavi:

– Jesam li rekla nešto krivo? Jesam li bila previše naporna? Možda nije spreman na vezu? Ana se osjeća izgubljeno. Njene prijateljice pokušavaju pomoći: – Ma on je samo još jedan kreten. Glavu gore.

Luka, s druge strane, sjedi s mobitelom u ruci i osjeća pritisak u prsima. Istina je, Ana mu se sviđa. Ali čim osjeti da se nešto produbljuje, u njemu se budi strah – od obaveze, od bliskosti, od vlastite nesigurnosti. Umjesto da to kaže, on bira nestanak.

Ghostanje nije nova pojava. Mnogi su prošli kroz isto. Nisu dobili odgovor, objašnjenje, zatvaranje. U toj praznini ljudi počnu sumnjati u sebe. Mnogi se zato poistovjećuju s Anom. S druge strane, Luka pokazuje poznat obrazac – kad je lakše pobjeći nego se suočiti. I on ima svoje razloge, ali izbjegavanje ne briše posljedice.

Ana: ostaje bez odgovora. U ulozi žrtve, traži krivnju u sebi. Preuzima odgovornost za nešto što nije mogla kontrolirati.

Luka: bježi iz situacije jer se osjeća ranjivo. U njegovoj glavi – on je žrtva mogućeg razočaranja. Nestankom, postaje zlikovac.

Prijateljice: pokušavaju pomoći, preuzimaju ulogu spasitelja. Ali pritom (nesvjesno) podržavaju sliku u kojoj je Ana pasivna.

Kao i uvijek u igri žrtve – nitko ne preuzima odgovornost. Svi štite sebe. I svi – ostaju na istom mjestu.

Tihana je ušla u vezu s Ivanom nakon završetka fakulteta. Bio je zabavan, pun energije i pažljiv. S njim je sve bilo novo, brzo i uzbudljivo. Osjećala je da ju vidi, da joj se divi.

S vremenom, Ivan je počeo tražiti sve više prostora. “Treba mi prostora,” govorio je, “da se saberem.” Tihana je pristajala. Mislila je da to znači zrelost — poštivati nečije granice. Kad bi se otišao sabrati, danima ga ne bi bilo, a ona bi čekala. Kad bi se pojavio, donosio bi joj darove, cvijeće, mazio bi je i šaputao riječi pune nade.

Njegove nestanke nije doživljavala kao odbijanje, nego kao njegovu prirodu. “On je takav. Samotnjak. Ima svoje faze,” govorila je prijateljicama. Kad bi ga pitala gdje je bio, odgovarao bi: “Ne guši me, ne moraš sve znati.” Godinama se vrtjela u tom ritmu: prisnost – distanca – sumnja – povratak – nada. Povremeno bi on nestao i na tjedan dana. Ponekad usred rasprave. Tihana bi ga čekala. Nije htjela biti “prenaporna”. Kad bi se vratio, sve bi bilo isto kao na početku. Nasmijan. Topao. Kao da ništa nije bilo.

Kad je prvi put pošteno pukla i rekla “dosta mi je”, i sama se iznenadila. Čaša se prelila. Nije se više mogla zadovoljiti njegovim mrvicama. Tada je znala da je gotovo.

Tihana - uloga žrtve —u nesvjesnom umu nosi uvjerenje da mora “zaslužiti” ljubav kroz strpljenje i prilagodbu. Njezina patnja joj daje osjećaj moralne nadmoći ("vidi koliko trpim"), ali ju također drži u pasivnosti.

Martina je godinama bila u vezi s Filipom. Na početku je sve izgledalo savršeno — pažnja, podrška, zaljubljenost. Ali s vremenom, Filip je počeo kontrolirati male stvari: kako se oblači, s kim se druži, kad se vraća kući.

Martina ga je opravdavala riječima: “On je samo nesiguran. Zna biti težak, ali voli me.” Kad bi stvari eskalirale, Filip bi je vrijeđao i ignorirao.

A kad bi se Martina distancirala, vraćao bi se s riječima: “Znam da sam pogriješio. Trebaš mi. Ne mogu bez tebe.” Taj krug se ponavljao godinama. _

Kad je konačno prepoznala obrazac, trebalo joj je još mjesecima da donese odluku. Odlučila je da ne želi više igrati ovu igru.

Martina je zaljubljena, vjeruje u drugu šansu, nada se promjeni. Mnogi ljudi ostaju u odnosima koji ih iscrpljuju upravo zbog toga — jer vjeruju da će se onaj drugi promijeniti. Njezina rečenica: “Zna biti težak, ali voli me,” zvuči poznato mnogima. Ljudi se bore između onoga što osjećaju i onoga što znaju.

Martina je u ulozi žrtve, njezina nemoć dolazi iz vezanosti i straha od gubitka.

Filip se stalno kreće između zlikovca (vrijeđanje, kontrola) i spasitelja (isprike, znakovi pažnje, emocionalne molbe).

Cijela dinamika funkcionira kao zatvoren krug. Kad god Martina pokuša izaći, Filip ponovno postaje “dobar” i povlači je natrag.

Ovdje nema fizičke prisile. Prisila je emocionalna — temeljena na osjećaju odgovornosti, krivnje i nade. To je upravo ono što čini igru žrtve snažnom: obje strane vjeruju da je ljubav opravdanje za bol.