Princeza je kročila u šumu. Grane su se nadvile nad stazu, a tlo prekriveno mahovinom bilo je mekano i tiho. Hodala je polako, pažljivo gledajući kamo staje. Put je vodio prema glavnoj cesti. Nadala se da će naići neka kočija, zaprega ili putnik koji bi je mogao povesti do grada.

Nakon nekog vremena, u daljini je začula škripu kotača. Iz magle se pojavila kočija – crna, velika i ukrašena zlatnim rubovima. Konji su bili snažni, a na kočiji je sjedio muškarac u cilindru. Nasmiješio se čim ju je ugledao.

– Princezo, čast mi je. Grof od Problema, na usluzi. Kamo ste se zaputili?

– Do grada – rekla je tiho.

– Savršeno! Tamo i ja idem. Dozvolite da vas povezem.

Zastala je na trenutak, a zatim kimnula i ušla u kočiju.

Tijekom vožnje, grof je pričao o svom dvorcu, o ružama koje nikad ne venu i o glazbi koju voli. Ispričao je kako traži posebnu ženu. Gledao ju je kao da je već odlučio da će biti njegova. – Zamišljam te u mom dvorcu. Imali bismo sina, nasljednika. Ti si mila, baš kakvu sam tražio. Princeza ga je slušala, ali u sebi je osjećala nelagodu. Nije to bio njezin put. Kad je kočija usporila kod odmorišta, rekla je: – Hvala na vožnji. Nastavit ću dalje sama. Izašla je, uzela svoje stvari i otišla stazom koja je vodila dalje kroz šumu. Grof je ostao sjediti u kočiji, zbunjen i pomalo ljut– Tko si ona misli da je da me tako odbije... – promrmljao si je u bradu.

Princeza je nastavila hodati, ovaj put još sigurnija u ono što ne želi. Pri pomisli na grofa obuzela bi ju jeza. Došla je do malog prenoćišta. Rezervirala si je sobu s doručkom i večerom. Dobro će joj doći nešto toplo. Nije znala kamo ide. No, to je nije mučilo. Dovoljno je bilo da zna mali sljedeći korak, koračić.

Princeza je živjela u kuli. Bila je to stara, trošna, drvena obrambena građevina. Imala je svoje odaje, no gotovo nigdje nije bilo prozora — tek jedan maleni prozorčić na tavanu.

Imala je slobodu kretanja, ali trošnost kule bila je sve što je ikada poznavala. Zapravo, voljela je boraviti sama. Kula joj je pružala utočište od svega. Jer, Kraljevstvo Problema bilo je popločano upravo — problemima. Već na prvom koraku, čim bi izašla iz kule, dočekao bi je neki problem — bijesna, gladna, divlja zvijer ili obližnji jarak, godinama produbljivan, sada ispunjen vodom, poput hladnog jezerca.

Znala je da više ne može ovako. Neizvjesnost ju je ubijala. Ledeni vjetar, koji je puhao kroz šuplje zidove kule, tjerao ju je dalje. Zviždao je pjesmicu: "Idi dalje, idi bliže, ne vraćaj se, on ti stiže." Šašavi vjetar, pomislila je. No glas se ponavljao poput pokvarene ploče u njezinoj glavi: "On ti stiže..." Tko je on? Gdje to on stiže? "Ovdje sigurno ne," odgovori joj drugi glas.

"Idi dalje, ne idi bliže. Nađi ga." Te riječi pojavile su se i nestale u zlaćanoj svjetlosti.

Sanjala je intenzivno. U snovima je dobivala poruke: "Idi, vrijeme je." U daljini bi se pojavilo zlatno svjetlo, i činilo joj se da vidi nekoga. Kao da je ljudsko biće, a opet — nije. Takvo biće još nikada nije srela. Obuzeo ju je čudan osjećaj — poznata toplina. Vratio ju je u djetinjstvo, kad je kao djevojčica sjedila uz vatru u igluu, s bakama i starješinama. Bio joj je poznat. Osjećala je da ga zna oduvijek.

Budila se sa žudnjom u prsima. Glas u glavi postajao je sve glasniji: "Idi dalje, ne idi bliže, ne osvrći se — on ti stiže." Odlučila je krenuti. Pokupila je svu upotrebljivu odjeću, nešto hrane, vode i svoj omiljeni jastuk. Krenula je na jug — uzduž i poprijeko Kraljevstva Problema. Osjećala je neobično uzbuđenje. Nikada se nije tako osjećala. Prvi put je doživjela sunčeve zrake na svom licu. Nešto novo. Lijepo. Pa zar postoji nešto što je lijepo? Princeza se prvi put susrela s ljepotom. Srce joj se otvaralo novim avanturama.

Stanovnici Kraljevstva Problema nisu znali da su zatočenici Crnog Joze. Mislili su da su slobodni. Svaki dan bi radili isto. Jeli bi kad nisu gladni. Pili bi kad nisu žedni. Govorili bi da su dobro i kad nisu bili. Crni Jozo im je stalno bio blizu. Nisu ga uvijek vidjeli, ali su ga uvijek osjećali. Imao je svoj glas u njihovoj glavi. Taj glas je bio poznat i glasan. Znao je što treba reći da ih zaustavi čim krenu.

Kad bi netko počeo trčati, Jozo bi rekao: "Nema smisla, umorit ćeš se." Kad bi netko htio pjevati, rekao bi: "Ti nemaš glasa." Ako bi se netko poželio samo odmoriti, Jozo bi ga uštipnuo glasom: "Lijen si."

Stanovnici bi tada odustajali. Vraćali bi se navikama. Zatvorili bi prozore. Pustili bi televizor. Otvorili hladnjak. Nisu znali da se Jozo hrani njihovim ponavljanjem.

Najčešće su govorili: "Tako je kako je." Jozo je tu rečenicu volio. Svaki put kad bi je čuo, dobio bi novu snagu. Ponekad bi plesao po krovovima od radosti. No nitko ga nije vidio. Bio je brz. I taman.

Navečer bi stanovnici osjećali težinu. Nisu znali otkud. Nisu ništa teže radili, a sve ih je boljelo. Glava. Trbuh. Leđa. Srce. Pitali bi se zašto. Ali nitko ne bi dugo pitao. Jozo bi im odmah ponudio odgovor: “To su ti godine. I jer toliko jedeš.”

Stanovnici su sve manje pričali jedni s drugima. Svatko je mislio da samo njemu nešto ne valja. Nisu znali da svi osjećaju isto. Jozo im je rekao da će ih drugi ismijati ako kažu istinu.

Djeca su znala da nešto nije u redu. Ali odrasli su govorili: "Šuti, sve je u redu." Djeca su vremenom počela šutjeti. Naučila su slušati Jozu, iako mu nikad nisu vidjela lice.

Najgore je bilo kad bi se netko pokušao nasmijati bez razloga. Jozo bi odmah poslao misao: "Kako se možeš smijati, a njima je teško." I smijeh bi nestao. Kao da nikad nije ni postojao.

Tako su dani prolazili. Bez promjene. Bez boje. Bez pitanja. Sve dok jednog dana nije stigao miris. Nitko nije znao odakle. Bio je blag, ali drugačiji. Kao da je netko zaboravio zaključati prozor.

Njuše li Zlatana?