Tanja je s velikim veseljem potpisala ugovor o izdavanju knjige. Knjiga je za nju bila važna – osobna, dugo pripremana i s povjerenjem predana izdavaču. Uplatila je dogovoreni iznos i s nestrpljenjem čekala sljedeće korake.

Rukopis je bio obrađen i autoriziran za tisak, no konkretne informacije o tisku i isporuci stalno su izostajale. Odgovori su bili neodređeni, bez datuma i jasnih rokova. Tanja je osjećala nelagodu, ali je pokušavala biti strpljiva i profesionalna.

Kako se rok iz ugovora približavao, knjige još uvijek nije bilo. Ljudi su je već naručivali, a ona nije imala što isporučiti. Umjesto jasnih objašnjenja, komunikacija s izdavačem postajala je sve formalnija i hladnija.

Kad je odlučila raskinuti ugovor, situacija se naglo zaoštrila. Izdavač je tvrdio da ugovor i dalje vrijedi, pozivao se na pravne članke i počeo prijetiti financijskim posljedicama i sudskim postupcima.

Tanja je tada osjetila snažan val straha u tijelu. Ne samo zbog prijetnji, nego zbog poznatog obrasca: autoritet koji pritišće i poručuje da nemaš pravo suprotstaviti se.

Shvatila je da se više ne radi samo o knjizi. Bio je to susret s arhetipom dominantnog autoriteta – i s vlastitim duboko usađenim uvjerenjem da je sigurnije biti poslušna nego slobodna.

Unatoč tome, Tanja je odlučila stati uz sebe. Savjetovala se s odvjetnikom, dobila potvrdu da ima pravo na jednostrani raskid i – raskinula ugovor. Time nije zaštitila samo svoju knjigu, nego i vlastite granice.

Tanja se u jednom trenutku nalazi u ulozi žrtve jer se osjeća zarobljeno, zbunjeno i zastrašeno. Izdavač preuzima ulogu zlikovca kroz prijetnje i rigidno pozivanje na ugovor. Sav teret – emocionalni, financijski i psihološki – pada na Tanju.

Igra žrtve vidi se u unutarnjem konfliktu: zna da nešto nije u redu, ali tijelo reagira strahom kad se treba suprotstaviti autoritetu.

Tanja je prestala sve nositi sama. Potražila je pravnu pomoć kako bi se informirala i zaštitila, nije joj bilo do borbe. Time je vratila osjećaj kontrole i jasnoće. Izašla je iz uloge žrtve. Preuzela je odgovornost za sebe, ali je prestala i preuzimati odgovornost za tuđe neodgovornosti.

Izlazak iz uloge žrtve u ovoj priči bio je jasan i konkretan potez. Raskid ugovora, postavljanje granice i odluka da više ne ostaje u odnosima koji se temelje na zastrašivanju.

Petar je radio svoj posao kao i svaki drugi dan. U siječnju je doživio nesreću na radnom mjestu. Velika težina ga je prignječila. Zadobio je višestruke ozljede glave, ruke i koljena i završio na hitnoj. Iako nevoljko, poslodavac je ozljedu prijavio kao ozljedu na radu iz straha od inspekcije. Dok je još bio u bolnici, počele su Petru stizati poruke od poslodavca u kojima je pisalo da se to zapravo nije dogodilo na poslu. Liječnicima je Petar rekao istinu.

Otvoreno bolovanje pretvorilo se u dugotrajno liječenje i rehabilitaciju. Oporavak je išao sporo. Prvih nekoliko mjeseci poslodavac mu je dio plaće isplaćivao na ruke. Zatim je to iznenada prestalo bez objašnjenja. Računi su nastavili dolaziti, obitelj je trebalo prehranjivati, a Petar je polako ulazio u minus i počeo se boriti za preživljavanje. I dalje je bio na bolovanju, no sve više i više je osjećao psihički, ne samo fizički pritisak.

Kako je neizvjesnost rasla, tako se u njemu gomilao stres. Na kraju je, zbog svega što se događalo oko ozljede i posla, završio kod psihijatra i na terapiji.

Sada se pita što dalje. Ima svu medicinsku dokumentaciju. Razmišlja o angažiranju odvjetnika. Pita se kako uopće istjerati pravdu kad si ozlijeđen, ovisan o sustavu i prepušten sam sebi.

Petar se nalazi u ulozi žrtve jer je ozlijeđen, ovisan o sustavu i prisiljen dokazivati što bi trebalo biti jasno. Počinje se pitati ima li uopće pravo tražiti ono što mu pripada.

Poslodavac preuzima ulogu zlikovca jer istovremeno prijavljuje ozljedu i negira odgovornost, isplaćuje dio plaće pa prestaje, ostavljajući radnika u neizvjesnosti.

Igra žrtve ovdje se vidi u tome što sav teret pada na ozlijeđenu osobu. On se mora liječiti, preživljavati i istovremeno boriti za svoja prava.

Ozljeda je prijavljena, medicinska dokumentacija postoji i činjenice su jasne. Sljedeći korak je prestati sve nositi sam. Traženje pravne pomoći je zaštita. Razgovor s odvjetnikom ne znači automatski tužbu, nego informiranje i vraćanje kontrole. Važno je da Petar prestane preuzimati odgovornost za tuđe nečinjenje. Briga za sebe i obitelj u ovoj situaciji je nužnost. Kad mu to postane jasno, Petar će napraviti ikonkretan potez koji ga vodi iz uloge žrtve.

Anita radi već dvije godine na poslu koji je psihički iscrpljuje. Od prvog dana osjeća da to nije to. Kolektiv joj ne odgovara. Ne osjeća se viđeno. Ima osjećaj da može više i bolje, ali svaki dan radi isto. Otići ne može jer od nečega mora živjeti. U te dvije godine stalno traži drugi posao. Šalje zamolbe, ide na razgovore. Razgovori prolaze dobro, u dobroj atmosferi. Često joj govore: “Javit ćemo se.” I onda — ništa. Ili se jave s odbijenicom. Ili se uopće ne jave. Uvijek isto. Novi posao joj izmakne za dlaku.

Nakon svakog takvog razgovora padne. Postane tužna i počinje sumnjati u sebe. Pita se što još treba popraviti. Osjeća se beznadno.

Anita ima poslovnog iskustva, u srednjim je tridesetima, elokventna i ozbiljna. Ne mijenja poslove olako. Upravo zato ju ova situacija lomi. Ima osjećaj da je zapela i da se ne može iskoprcati. Osjeća se kao da stoji na mjestu dok svi drugi idu dalje. Pita se kako da se barem u glavi posloži da je to ne slomi svaki put iznova.

Anita je u ulozi žrtve jer se osjeća zarobljeno. Radi posao koji ne želi, a ne uspijeva doći do onog koji želi. Počinje vjerovati da je problem u njoj.

Posao postaje zlikovac zato što ju drži na mjestu i oduzima nadu.

Novi poslovi postaju lažni spasitelji. Svaki razgovor nosi obećanje promjene, a svako razočaranje vraća je korak unatrag.

Anita može prestati tumačiti svako odbijanje kao dokaz da nije dobra. Može si jasno reći da traženje posla nije linearno. Da “za dlaku” ne znači da je “prestara” ili da „nije dovoljno kvalificirana“, već da još nije došlo pravo mjesto.

Unutarnji pomak počinje kad se prestane opirati sadašnjem poslu, mrziti ga i očekivati da će je neki drugi posao spasiti od stalnog osjećaja da s njom nešto nije u redu.

Izlazak iz uloge žrtve ne znači da mora odmah otići. Znači da prestane sebe lomiti zbog procesa koji ne ovisi samo o njoj. Kad to napravi, pritisak popušta, a s njim dolazi i više prostora za sljedeći mali korak, koračić.

Radila je na novom poslu već nekoliko godina. U firmi je upoznala kolegicu s kojom se s vremenom zbližila. Bile su zajedno na pauzama, dijelile privatne teme i obiteljske priče. Razgovarale su otvoreno, čak i o stvarima o kojima se s drugima ne govori. Vjerovala je da su prijateljice. Jednog ljeta kolegica ju je pozvala da zajedno odu u skladište butika koji se zatvarao. Isprobavale su odjeću, presvlačile se, ništa neuobičajeno. U jednom trenutku isprobavala je kupaće kostime, potpuno opušteno, kao što je to radila cijeli život. Nije u tome vidjela ništa sporno.

Tjednima kasnije, na poslu joj je druga kolegica u prolazu rekla da se o njoj priča. Da je „sklona golotinji“ i da se „voli pokazivati“. Ostala je zatečena. Ispostavilo se da je upravo ta bliska kolegica pred drugima prepričala situaciju iz skladišta, ali s potpuno drukčijim tonom. Kao da je sve imalo seksualnu namjeru. Od tog trenutka radno mjesto joj je postalo čudno. Osjeća nelagodu, sram i nepovjerenje prema osobi koju je smatrala prijateljicom. Ne zna je li pretjerala ili je jednostavno pogriješila u procjeni kome može vjerovati.

Glavna junakinja ulazi u ulogu žrtve tek kad shvati da se o njoj govori bez njezina znanja. Osjeća sram, zbunjenost i krivnju, iako nije imala lošu namjeru. Počinje preispitivati sebe umjesto ponašanje kolegice.

Kolegica prelazi u ulogu zlikovca kad privatnu situaciju koristi kao temu za razgovor pred kolegama. Traži pažnju, potvrdu, osjećaj važnosti koji dobiva kad dijeli sočni trač.

Radno okruženje postaje osuđujuće. Nitko ne provjerava činjenice, ali etiketa se lako lijepi. Igra žrtve ovdje funkcionira kroz narušene granice. Privatno je postalo javno, a povjerenje je zamijenjeno tračem.

Ima pravo jasno postaviti granicu prema kolegici i reći da njezina priča ne pripada radnom mjestu. Može odlučiti hoće li razgovarati direktno ili se distancirati. Na poslu nije problem ono što se dogodilo u skladištu. Problem je što je netko odlučio to iskoristiti. Prepoznavanje toga prvi je korak izlaska iz uloge žrtve i povratka unutarnjeg mira.

Izlazak iz uloge žrtve počinje u trenutku kad vlastitu sigurnost stavi ispred tuđih prijetnji. Tada se sve mijenja.

Lucija radi u obrazovnoj ustanovi. Trudna je tek mjesec dana. Umorna je i prehlađena jer je stalno među djecom i virusima. Tijelo joj govori da se treba odmoriti i otići na bolovanje. No ne može. Problem je kolegica. Ta kolegica diže glas, prigovara i stvara pritisak. Svaki dan joj govori da ona dramatizira, a ne može vidjeti sebe. Daje joj do znanja da bolovanje nije opcija. Prijeti joj da će se “potruditi” da dobije otkaz ako ode.

Ona šuti i trpi jer se boji za bebu. Strah ju je da stres ne napravi nešto loše. Zna da bi trebala misliti na sebe i dijete i da se ima pravo odmoriti. Ali u glavi joj se vrti isto pitanje: što ako stvarno ostane bez posla? Svaki odlazak na posao osjeća kao borbu s jednom osobom koja joj oduzima osjećaj sigurnosti baš u trenutku kad joj je najpotrebniji. Stoji između straha i potrebe za odmorom.

Lucija je u ulozi žrtve. Trpi, povlači se i pokušava izdržati jer vjeruje da nema izbora. Uvjerava se da mora šutjeti kako bi zadržala posao.

Kolegica je u ulozi zlikovca. Podiže glas, prigovara, stvara pritisak i prijeti otkazom. Strah koristi kao sredstvo kontrole.

Sustav je pasivni spasitelj. Prava postoje, ali dok ih netko ne aktivira, ostaju neiskorištena. Igra žrtve funkcionira tako da sav teret ostaje na jednoj strani. Što je jedna strana tiša i ranjivija, to druga strana ima više prostora za pritisak iako je sve to nerealno.

Lucija se ne mora opravdavati. Bolovanje je legitimna zaštita. Zdravlje i trudnoća imaju prednost. Važno je obratiti se nadređenima i govoriti u činjenicama: trudnoća, prijetnje, psihički pritisak. Unutarnja promjena počinje kad Lucija prestane vjerovati da je ona problem. Ona ne ugrožava posao. Pritisak ugrožava nju i dijete.

Izlazak iz uloge žrtve počinje u trenutku kad vlastitu sigurnost stavi ispred tuđih prijetnji. Tada se dinamika mijenja.

Ana je bila osoba na koju su se svi mogli osloniti. Kolege, ukućani, prijatelji. Uvijek je spremna pomoći i uskočiti kad gori. Bila je uvjerena da tako treba. Još od djetinjstva je učila da se vrijednost dokazuje kroz to koliko drugima olakšaš život.

U uredu se to vidjelo svaki dan. Ako bi netko zakasnio s izvještajem – Ana bi rekla: – Daj meni, ja ću to. Kad bi netko pogriješio – Ana bi ostala duže i sve ispravila. Ako bi kolega rekao da ne zna kako dalje, Ana bi odmah nudila rješenja. I kad bi se pokušala izvući i reći „ne mogu“, brzo bi ju pojela grižnja savjesti i ipak bi prihvatila zadatak. Tako je danima, tjednima, godinama gurala.

U početku je bila obožavana – „anđeo tima“, no s vremenom, stvari su se počele mijenjati. Kolege su prestali učiti. Nisu ni pokušavali preuzeti odgovornost – znali su da će Ana uskočiti. Uprava ju je zatrpavala. Znali su da će odraditi bez prigovora.

A Ana? Ana je pucala od umora, ogorčenosti i osjećaja da je nitko ne vidi. Kad je prvi put rekla:– Ovo nije moj posao, preuzmite vi - gledali su je kao stranca. Čak su komentirali: – Ana više nije timski igrač. To ju je dotuklo. Počela je prigovarati. Kritizirati. Tiho zamjerati. Ispod glasa dobacivati komentare. Iako je sve radila iz dobre namjere, kraj dana bi dočekala iscrpljena i frustrirana. Pitala se – je li ikome stalo.

Žrtva – Ana osjeća da sve mora sama, da je nitko ne razumije i da ne smije stati.

Spasitelj – Ana preuzima tuđe zadatke i odluke, „spašava tim“.

Zlikovac – u očima drugih Ana postaje problem kad više ne želi biti na raspolaganju.

Kako Ana može izaći iz ove igre

Prvi korak je prestati tražiti potvrdu vrijednosti kroz to što radi za druge. Postaviti granicu ne znači biti loš čovjek – znači poštovati sebe. Ana ne mora reći „da“ da bi bila prihvaćena. Mora naučiti stati. Jer ako ona ne stane, nitko drugi neće.

Luka radi u velikoj korporaciji na sigurnom i stabilnom radnom mjestu. Vrijedan je i talentiran, ali svaki put kad dobije novi zadatak – preplavi ga nesigurnost.

Govori sebi: – Sigurno ovo neću dobro napraviti.

Bolje da još malo pričekam. Odugovlačio bi danima. Zatim bi počeo s kritikom: – Uvijek si isti. Nikad ništa ne napraviš kako treba. Da ublaži pritisak, pokušavao se motivirati: – Ma sve ćeš stići. Samo večeras ostani duže i riješi to.

Ali kad bi došao trenutak prezentacije – bio bi iscrpljen, nespreman. Onda bi rekao: – Da nije bilo toliko stresa i posla, sigurno bih uspio.

Svaki put bi se nakon toga osjećao prazno i ispijeno. Upao bi u isti krug čim bi dobio novi zadatak.

Luka: sam sa sobom mijenja uloge žrtve, spasitelja i zlikovca.

Zadaci i posao: u njegovom umu postaju zlikovci – stalna prijetnja pogreškom. Umjesto izazova, postaju dokaz nesposobnosti kojeg treba izbjeći.

Unutarnja igra žrtve: mijenja sve tri uloge i vrti se u krugu. Igra žrtve drži ga u obrascu odgađanja i opravdanja.

Izlaz iz igre može početi pitanjem "Koja me moja uvjerenja o sebi, drugima i svijetu stalno sabotiraju?"

Marko je u firmi imao reputaciju "strogog". Bio je onaj koji uvijek vidi gdje se griješi. U djetinjstvu je naučio da vrijednost dolazi kroz kritiku – kroz pokazivanje da zna više, vidi bolje, može strože. Taj stil prenio je na posao.

Na sastancima bi često prekidao kolege: – To nema smisla. – Ovo si trebao napraviti bolje.

Kad bi projekt kasnio: – Ovo je tvoja greška. Ti si nas povukao dolje. Kad bi netko dobio pohvalu: – To nije ništa posebno. To bi svatko mogao.

Stalno je ponavljao: – Bez mene ovo ne bi funkcioniralo.

U početku je davao dojam da zna što radi, da je netko tko "drži stvari pod kontrolom". No s vremenom – drugačija slika. Ljudi su se povlačili. Dijelili manje ideja i izbjegavali raditi s njim.

Marko je to primjećivao. Nije to priznavao naglas, ali je osjećao. Nije znao kako drugačije biti dio tima. Strogoća mu je bila obrana. I kad je napetost rasla – kritizirao bi još više.

Na kraju je ostao izoliran. Nije znao da dok je sve druge prozivao za nesposobnost – najviše se bojao da će netko vidjeti njegovu vlastitu.

Marko: izvana djeluje kao zlikovac – napada, kritizira, optužuje. No iznutra, on je žrtva vlastitih strahova. Boji se da neće biti dovoljno dobar pa kritikom štiti sebe.

Kolege: postaju žrtve njegove strogoće. Povlače se. Neki pokušavaju spasiti atmosferu, ali s vremenom odustaju.

Sustav: u početku ga podržava – jer djeluje kao da "drži sve pod kontrolom", no sustav također igra igru – dok sve izgleda funkcionalno, nitko ne propitkuje što se stvarno događa.

Na kraju, svi gube: Marko- kontakt, tim – sigurnost, a organizacija – povjerenje.

Marko može izaći iz igre tako da osvijesti što ga to uopće tjera da bude strog. To je prvi korak prema istinskoj snazi.

Jelena već godinama radi u istoj firmi. Uvijek točno u minutu dolazi na posao. Tiha je. Djeluje skromno i nezaineresirano. Osjeća se nevidljivo. Kad god dođe novi projekt, Jelena kaže: “Ma dajte to nekome tko zna bolje.” Ako netko pohvali kolegu, ona šuti, pa slegne ramenima: “Mene ionako nitko ne vidi.” Kad nešto krene po zlu, kaže da nije do nje – “Šef mi je dao premalo vremena” ili “Da je kolegica napravila svoj dio, bilo bi okej”.

U početku su je kolege pokušali uključiti. Dali su joj manje zadatke, nudili pomoć. Ali s vremenom su je prestali zvati. Na sastancima bi sjela sa strane. Kad bi se dijelili zadaci, često bi pitala: “Trebam li i ja ovo?” I sve češće – ne bi trebala.

Jednom je stigao mail o internom natječaju za voditelja tima. Jelena ga je otvorila, pročitala – i zatvorila. “Nisam ja za to”, pomislila je. Par dana kasnije, dobila je mail da kolega Ivan, koji je tek dvije godine u firmi, postaje novi voditelj. Jelena nije rekla ništa. Samo je upisala godišnji, pa još jedan.

Kad se vratila, više nije znala tko joj je točno šef. Niti ju je tko pitao za mišljenje. I tada je prvi put izgovorila rečenicu koju je dugo držala u sebi: “Ovdje te samo gaze ako šutiš.”

Ne zna što će dalje. Ali zna da joj je dosta da se osjeća nevidljivo.

U priči o Jeleni, uloge su zamršene:

Jelena: konstantno bira pasivnu poziciju. Vjeruje da nema izbora. Ne preuzima inicijativu jer se već unaprijed osjeća poraženom. Tako održava svoju ulogu žrtve.

Kolege: počinju kao spasitelji, ali vremenom gube strpljenje. Nisu nužno zlikovci, ali njihov pasivni otpor dodatno izolira Jelenu.

Sustav: kroz šutnju i nevidljivu hijerarhiju, indirektno podržava igru. Nagrada ide onima koji se usude tražiti, ne onima koji čekaju.

Svi u priči igraju poznatu igru: “Ako ne govorim, nitko me neće napasti.” No, šuteći – prestaju postojati. Jelena nije izbačena iz igre. Ona se sama isključila, vjerujući da tako štiti sebe. Ali rezultat je isti: nestaje sa zajedničkog stola.

Marko ne zna kamo s rukama. Drži kemijsku, ali ne piše. U glavi mu samo brojevi —rata kredita. Žena mu treba roditi. Režije. Zna koliko dana može izdržati bez plaće. Točno devet. Direktor se povuče bez dodatnih objašnjenja. Šef stoji kraj vrata, šuti. U sobi — zrak postaje gust. Kao da svi teško dišu. Marko sjedne, lice mu crveno. Netko u kutu počinje tiho plakati. Marko ne zna tko — i ne okreće se. Utipkava poruku ženi. “Nema plaće ovaj mjesec.” Ali je ne šalje. Gleda u ekran. Pritisne “Spremi kao skicu”. U tom trenutku — stigne mail. Naslov: “Radnici se bune: firma pred kolapsom”. Otvorio ga je samo zato što mu je stigao iz novina, a ne iz firme. I tu negdje – puca. Zna da je radio sve kako treba. Da je davao više nego što je pisalo u opisu posla, a još je i šutio kad su svi šutjeli, a nije se trebalo šutjeti.

Kasnije tog dana, sjeo je u auto. Na radiju je išla vijest. I dok je pričao novinar, Marko je prvi put izgovorio naglas: “Nema više šutnje.” Ne zna točno što će napraviti. Ali zna da će sve biti dobro.

Marko: osjeća da nema moć. Iako se trudio, osjećaj izdanosti mu stvara nervozu. On vjeruje da nema izbora — i to je srž pozicije žrtve

Direktor: ulazi kao zlikovac, iako možda samo prenosi poruku odozgo. Njegova šutnja i okretanje leđa pojačavaju percepciju moći, ali i odsustvo ljudskosti.

Svi se ponašaju kao da “nemaju izbora” i boje se da su sami. To je igranje iste stare igre — gdje svatko čeka da netko drugi nešto učini.

Petra već 11 godina radi u istoj firmi u računovodstvu. Ništa posebno, siguran posao. U ponedjeljak ujutro šef je zakasnio. To se nikad ne događa. U sobu ulazi direktor. Ozbiljan je. Ne miriše na dobro. Govori tiho, okrenut leđima: “Zbog trenutačne situacije… plaće za idući mjesec još nisu osigurane.”

U prostoriji — muk. Pritisak. Petra osjeća kako joj se dlanovi znoje. Zbog novca. Zbog djeteta kod kuće. Zbog kredita. Zbog… neizvjesnosti. Pogledava kolege. Neki šute. Neki već tipkaju poruke. Jedan kolega s druge strane ureda – Karlo – ustaje: “Pa što ste čekali do zadnjeg trena? Gdje je ta odgovornost?” Ljudi ne reagiraju. Nisu ni za njega, ni protiv. Svi su već u svojim glavama.